Tomislav Augustičnić: Bum, Cile, bum! ili Igra protiv pravila

Kada pristupaju književnim djelima koja se na ovaj ili onaj način dotiču queer tema, odnosno tema vezanih za rodne i seksualne identitete koji nisu heteronormativni i cisrodni, a onda specifično i muške homosocijalne/homoseksualne erotske i/ili emocijalne žudnje, većina aktera u književnom polju dočeka takva književna djela dobro poznatom strategijom tvrdoglavog ignoriranja i prešućivanja. Ironično, manji dio književnog polja diskurzivno se šunja oko stvari kao mačka oko vruće kaše. Tako se u kritikama i na javnim događanjima o homoerotici u književnom djelu (barem u Hrvatskoj) nespretno govori kao svjesno odabranoj pjesničkoj strategiji autora (kao u slučaju pjesničkih prvijenaca Gorana Čolakhodžića i Denisa Ćosića) ili da bi se okončala raspravi djelu se dodijeli termin queer. U oba slučaja, prisutna je određena epistemologija ormara (E. Kosofsky Sedgewick), izvedba tišine i (ne)znanja. I sve, čini mi se, zbog očajničke potrebe međusobnog uvjetovanja djela i autora, ideje da jedno informira o drugome i pridodaje jedno drugome značenja i vrijednost; odnosno, sve zbog nemogućnosti da se izuzmemo iz takve perspektive.

Tako je i u slučaju stvaralaštva Bojana Krivokapića, koji dječački nehajnim i vragolastim strategijama konstantno izigrava nastojanje da mu se „gleda u crevaˮ (kako je izjavio prilikom jednog gostovanja) i uspostavi identitetska poveznica između pjesničkog subjekta, književne persone i biografske osobe autora.

Nakon njegove prve, višestruko nagrađene i kritički pohvaljene zbirke kratkih priča Trči Lilit, zapinju demoni (Kikinda 2013.; Pazin 2014.) i zbirke poezije Žoharov let: gemischt-poezija (Stolac, 2014.), njegov kritički prepoznat Proleće se na put sprema (Beograd, 2017.), nagrađen Nagradom Mirko Kovač za najbolje djelo mladog autora (2017.), većinom je obilježila ova ista izvedba tišine i (ne)znanja. Homoerotski moment uočen je u nekoliko kritika Proleće se na put sprema, mada mu nije posvećeno više pažnje. Ponegdje je romanu pripisana i titula queer, no više kao prijevod homoseksualnosti protagonista, ali ne i zbog rodnih identiteta starica („babaˮ) u romanu kao podjednako ne-normativnih – a i u tome, izostao je posvećeniji napor promišljanja i interpretiranja romana upravo iz queer perspektive. Krajem prošle godine, Krivokapić je objavio drugu zbirku poezije, Gnezdo dečaka: pesme-igre (Beograd, Treći Trg, 2019.), u kojem postoji isti homoerotski/queer moment. Štoviše, naslovna pjesma nagrađena je 2019. godine za najbolju queer pjesmu na natječaju „Šarolika peraˮ u sklopu projekta Helsinškog odbora za ljudska prava. To nije za reći da bi se zbirku pjesama moglo opisati isključivo kao queer zbirku. Štoviše, Krivokapićevo dosadašnje stvaralaštvo, između ostalog, karakterizira promišljeno uvođenje queer elemenata u širu naracije o iskustvima suvremenih patrijarhalnih i kapitalističkih postjugoslavenskih društava, gotovo kao glasinu u opću šutnju.

Gnezdo dečaka, podnaslovljena kao pesme-igre, zbirka je od 29 pjesama, nepodijeljenih u cikluse, s uvodnim citatom iz refrena pjesme Ostala je pesma moja Vide Pavlović s istoimenog albuma (1984.). Podnaslov i intertekst popularne glazbe već su prepoznatljiv element Krivokapićevih djela. Podnaslov prve zbirke (gemischt-poezija) naznačivao je prigrljivanje miješanja „rafiniranog i trivijalnogˮ (D. Kreho). U Gnezdu dečaka, podnaslov nastoji okupljene pjesme postaviti u okvir ludičkog i u tome je varljiv. Određena igra jezikom, motivima ili idejama izostaje u Gnezdu dečaka. Pjesme bi se moglo čitati u ludičkom okviru samo u smislu igre kao agona, konfliktne i natjecateljske igre prema definiranim pravilima, pri čemu pjesnički subjekt nastoji izigrati „pravila igreˮ. Zbirku zbog toga karakterizira određena ludonarativna disonanca – disonanca između ideje i značenja pripisanih pjesmama kao igrama te naracije koju pjesnički tekstovi nude.

Na određen način, interteksti iz popularne glazbe, u slučaju Krivokapićeve poezije, mogli bi se sagledati kao donekle subverzivni. Karakterizira ih pretjerana emocionalnost, poprilično direktan pripovjedni stil, popriličan izostanak pjesničkih sredstava ili vrlo temeljnih metafora, a uvedeni u Krivokapićevu poeziju na nekim mjestima funkcioniraju gotovo kao skriveni jezik. Subverzivni su u kontekstu mainstream književnog polja u kojem se tekstovi ovakvih odlika vrlo jasno svrstavaju izvan opsega književnosti i rijetko tko poseže za njima. Prigrljivanje intertekstova iz popularne kulture možda bi također moglo zavrijediti poziciju queer, u tome što muški pjesnički subjekt prigrljuje i usvaja kao svoj glas pretjeranu emocionalnost i diskurs pjevačica poput Lepe Brene ili Vide Pavlović.

Intertekstovi su i dobro uključeni u pjesničke tekstove. Pjesme u zbirci su situacijski kronotopi, odraz promišljenog, gledanog ili sanjanog, bez neke određene povezujuće logike ili nadređenog krovnog koncepta. U tom smislu pjesme su više supostavljene jedna drugoj nego da prate određen linearni razvoj naracije, čak i kada se radi o pjesmama poput Krpe s balkona 1, 2 i 3. Krivokapićevu poeziju ne bi se moglo opisati kao jezičnu poeziju; karakterizira ju pripovijednost i ritmičnost, jezična jednostavnost i smislenost, bez suvišaka. A ako nećemo reći da ju karakterizira izostanak pjesničkih sredstava, onda barem da se pjesnička sredstva doimaju prije kao retorička sredstva. Radi se prije o prelomljenoj poetiziranoj prozi, koja je dobra jer nema prevelikih tvrdnji o svojoj poetičnosti niti se posve želi odreći svoje prozne osnove. Njezina je poetičnost upravo u dramaturgiji teksta („Kroz autobus čuješ: Mir Božji, pa šuškanje para, / pa zveket gvozdenjaka / Pa Vaistinu / Klackamo se kroz ravnu Vojvodinu, na Božić / Vaistinu se rodi / Niko ne sme da pisneˮ, PTSP), u kojoj se Krivokapić ističe.

Queer pjesme su među najboljim ostvarenjima zbirke. Pod ovim krovnim izrazom obuhvaćam pjesme koje razgrađuju tradicionalne rodne (i obiteljske) uloge i identitete, ostvarujući očuđujući pomak, te pjesme koje su eksplicitno posvećene homoerotskoj žudnji, seksualnosti i emocionalnosti.

U prvoj skupini pjesama Krivokapić tako krajnje dekonstruira uloge majke i oca. U pjesmi Mama, Krivokapić će dekonstuirati snovitu iluziju majke, svedene na jednu jedinu figuru i radnju, opisane kroz izostanak i dvojbu („Samo bele pelene što plešu oko nje / Ili oko neke druge mame / Ili to i nije mamaˮ). U pjesmi Taksativna, dosljedno se raspisuje antagonistički odnos s ocem („Otac kojeg nikad nisam tako zvao / Završio je kao tranzicioni gubitnikˮ), odbijajući nagovore na legitimiranje i opravdavanje nasilja i pomiriteljsko „razumijevanjeˮ („Napiši nešto o njemu, ali ljudski / Pokušaj da ga razumeš / Dosta nam je negativnih likova oca u književnostiˮ). U pjesmi Višnja, koja će podsjetiti na scenu iz The Witches of Eastwick, odnos s izmišljenom ženom („Moja izmišljena žena je visoka / Ima dugu kosu i modre oči u čijim se dubinama / Cakle morski ježeviˮ), okarakteriziran je ispraznošću, nepostojanjem – od gledanja u prazno, izostanka kretanja do minimuma radnji i motiva koje će dati simulakrum odnosa i postojanja („Samo ponekad jedno na drugo pljunemo / Špicu od višnje / A iz naših se usta tad razlije crveno / Razvodnjena utroba ploda / Dovoljna da drugi pomisle da smo to zaista miˮ). U pjesmi Val, prisni odnos sa zamišljenim sinom nesigurnog identiteta („Moj sin zove se Val / A mogao se zvati i Tin ili Makˮ) prije je prisniji odnos s primorskim krajolikom kao simbolom slobode i odbijanja ukorjenjivanja u samo jedno mjesto („On skače po hridima / Jedna druga treća / Bum cile bum / I postaje deo morske pene / Dolazi odlazi dolazi odlaziˮ). Uvođenje interteksta iz maksi singla Sitnje, Cile sitnije Lepe Brene iz 1983. godine, a koji u pjesmi odzvanja krajolikom, uvodi drugu dimenziju poznavateljima njezina opusa; poziv ljubavniku da je vodi „na pejzaže / u budžake, u vrbake (…) da se milujemo (…) jer prosto žudim da izludim, / da me pipneš / da me štipnešˮ (Sitnije, Cile sitnije).

Druga skupina pjesama s daleko eksplicitnijim queer motivima nudi pogled u drugu stranu jadranskog turizma i pogled u ljubavnu intimu, ali nam ponajviše nudi mogućnost da razaberemo niti osnove Krivokapićeve poetike u Gnezdu dečaka. Stihovi su to poput „Dok mažem svoj penis, oko mene / Armija slobodnih muškaraca / Gleda / I počinje polako da trlja / Svoje ganute kurčeve / Od kojih neki se ukrute / A neki ne / I moj se ud nekad ukruti a nekad neˮ (Brončana) ili „Gledao sam voajera i razmišljao / Kako je to dirljivo i lepo / U tom trenutku u toj jednoj sekundi / Koja se rasteže kao žvaka / Na celom svetu / Samo / On i jaˮ (Voajerska). Ove pjesme su među rijetkim pjesmama na srpsko-bosansko-hrvatsko-crnogorskom jeziku koje se mogu približiti queer poeziji poput one slovenskih pjesnika Braneta Mozetiča ili Uroša Praha; one dekonstruiraju maskulinitet (ud se nekad ukruti a nekad ne) i predstavljaju devijantno ponašanje kao vrhunac intime. No ističu se kao reprezentne za Krivokapićevu poeziju ne zbog svojih motiva i izokretanja patrijarhalnih normi koliko što čine eksplicitnim pitanje pogleda (the gaze), tj. svjesnosti da se osobu gleda i time uvjetovane dinamike i identiteta gledanog i gledatelja, odnosno pitanje kako taj čin podčinjava i oslobađa, objektificira i subjektificira. Gledanje u ovom smislu središte je perspektive Krivokapićeve poezije. Većinu pjesama karakterizira pripovijedanje onoga što pjesnički subjekt vizualno doživljava i često se poezija referira na vizualne momente koji su predstavljeni ili izmiču čitatelju. Više od subverzije intertekstom ili provokacije motivima s nudističkih plaža, pa čak i programske pjesme oslobađanja (Oslobađajuća), u svim pjesmama implicitno prisutna dinamika tko koga gleda i tim činom subjektificira i objektificira, podčinjava i oslobađa – oslobađa pjesnički subjekt. On je taj koji gleda (gaze), objektificira druge i definira ili propituje njihove identitete.

Ponajviše queer element u zbirci osjećaj je žudnje ili želje za sigurnošću i prisnošću i slobodom, ponegdje izražen ženskim glasom, a koji nadilazi strogo heteronormativne, patrijarhalne i kapitalističke potrebe. Ove žudnje ponegdje će biti prikazane kroz (pri)morske motive – poput „Kako pevam, a iz utrobe mi kuljaju gažene kupine / Kako sam gladna soli iz kapi mora / Da me ušuška / Kad mine danˮ (Štrik). No, najkonciznije je iskazana u dvije pjesme. U pjesmi Sanjana pjesnički subjekt dosljedno iskazuje želju za pristojnim supostojanjem i sigurnošću mnoštva, neheteronormativnim dijeljenjem, dodirivanjem i nježnostima, prijeko potrebnim suviškom, subivanjem – „Ponekad sanjam da svi živimo zajedno / Promičemo se kroz hodnike i sobe, sudaramo / Ne možemo se prebrojati / U snu je uvek vedro i nikad nema buke / Sve nekako teče. / U snu svi živimo zajedno i ne postavljamo / dodatna pitanja / Bliski smo i nežni, dodirujemo se / I smejemo glasno / Pogledi su nam bistri / U snu uvek živimo blizu mora i sve miriše na / borove i smokveˮ. Istu želju podržava i naslovna pjesma, Gnezdo dečaka. Podijeljena u tri dijela, daje uvid u naizgled prozaične priče, fragmente iz neke sretnije, optimističnije i tjelesno stvarne ako ne i politički i društveno emancipirane svakodnevice koja se brižljivo čuva izmaknuta iz društvenog pogleda kao gotovo nepostojeća i izbrisana. Pjesmi ne treba zamjeriti nemogućnost ljubavnog para da budu politički i društveno emancipirani ili što nisu nositelji anarhističkog propitivanja struktura moći koje im onemogućuju emancipaciju; njihov ljubavni odnos je glasina koja propituje dominantu epistemologiju ormara, neznanje i šutnju. Zanimljivo je da poveznica pjesama Sanjana i Gnezdo dečaka nije samo u izricanju želje, već i u srodnosti motiva – postojanju tjelesnih dodira između dva tijela (u usporedbi na samostalno dodirivanje u Brončanoj, primjerice), kao u stihovima, primjerice, „Ti me pogledaš, pomiluješ po stomaku, / ja pogledam sa strane, i nastavimo.ˮ

Gnezdo dečaka dokazuje da je Krivokapić dobar pjesnik povrh što je izvanredan prozaik/romanopisac. Zbirci se objektivno nema što prigovoriti – pisana je dosljednim stilom koji ima vrijednost i koji odudara od (na hrvatskoj književnoj sceni, bar u posljednje vrijeme) dominantnog modela šireg, metaforičnije i jezično bogatije poezije. Sadržajno je bogata, nudeći čitateljima ne samo queer teme već i kritiku odnošenja prema migrantskoj krizi, suvremenog kapitalizma i prekarijata, rodnih i obiteljskih odnosa, šire društvene krize vrijednosti i neimaštine. Pri svemu tome, društvena angažiranost pjesama nije realizirana kroz direktno deklarativno programatsko pisanje koliko kroz pronicljivo istraživanje i ispisivanje oko tih problema. Krivokapićevu poeziju – kao i prozu – k tome karakterizira vrsnost u daleko učinkovitijem dizajniranju afekata koje će čitatelji ostvarivati u odnosu na tekst. Nije ni za odbaciti činjenicu da se pjesnički subjekt redovito identitetski, politički i egzistencijalno pozicionira u pjesmama. Ovaj relevantan moment u pjesničkom propitivanju suvremenosti kod drugih pjesnika i pjesnikinja često izostaje. Pjesnički subjekt, dakle, nije politički neutralan, a jasno je ideološki pozicioniran. Osobito queer pjesme prožima određena politika odabira – izriču stav da (kako je to sročila kraljica mainstream drag scene RuPaul) „mi možemo birati svoju obiteljˮ.

Međutim, Gnezdo dečaka jest zbirka od 29 pjesama i u mom čitateljskom iskustvu obim zbirke javlja se i kao njena glavna mana; ne zbog toga što mi kao čitatelju nedostaje još pjesma, već što mi se okupljene pjesme – unatoč snazi zbirke i njezinoj kompaktnosti – doimaju gotovo kao ziheraški izostanak voljnosti za pjesničkim eksperimentom i daljnjim istraživanjem. Doimaju se kao karte prerano postavljene na stol, kao kada dobar kartaš izvede hand u prvih pet minuta partije remija, uskraćujući tako mogućnost praćenja vrsnosti igre.

(Objavljeno u Časopisu za poeziju ENKLAVA, br. 4, 17. marta 2020)