INTERVJU: Ide mi na živce stav da pisac bolje piše u neimaštini

Novosadskog pisca Bojana Krivokapića teško je smjestiti u dominantne kategorije, makar kada je riječ o njegovim literarnim vršnjacima. Zaokupljen temama poraća, tranzicije, antifašizma, a sve to kroz glasove likova naglašeno senzibilnih za društvenu nepravdu, Krivokapić se jasno artikulira kao jedan od najangažiranijih i klasno najosjetljivijih pisaca nove generacije na postjugoslavenskom prostoru.

Rođen 1985., Bojan Krivokapić je evidentno mlad, ali iz sebe ima već razmjerno impresivnu biografiju: tri izdane knjige: kratke proze Trči Lilit, zapinju demoni, poetsku Žoharov let i najnoviji roman Proleće se na put sprema. Za svoja djela dobio je rukovet regionalnih nagrada od kojih valja izdvojiti nagradu “Edo Budiša” za najbolju knjigu kratkih priča mladog autora u regiji.

Ovog zanimljivog mladog pisca i aktivistu možete upoznati sutra, 26. rujna, s početkom u 20 sati u klubu MAMA, gdje će baš s njim bit otvorena nova sezona tribine Cruising sa Srđanom Sandićem. S Bojanom pričamo o dominantnim temama i motivima njegovog novoizašlog romana Proleće se na put sprema.

Nora Verde: Jedna od najznačajnijih vrednota ove knjige upravo je prikaz egzistencija/života žena u doba Jugoslavije, ali i tranzicije. Gregor u svojim solilokvijima putuje kroz vrijeme prošlog stoljeća i pripovijeda o članovima svoje obitelji, uglavnom ženama: majci, tetkama, strinama i babama. Rekonstruira njihove traume i preuzima njihov glas. Zašto su ove žene Gregoru toliko važne?

Bojan Krivokapić: Gregor osluškuje kontekst, primećuje i pamti različite situacije i priče koje ga okružuju, i koje ga određuju. Čvorišta pamćenja su najčešće u ženskim likovima, u svojevrsnom prostoru drugosti i drugotnosti, prostoru koji tvore utišani glasovi, kojima i on sam pripada. Porodično stablo o kojem se pripoveda u knjizi napadnuto je različitim bolestima, neke grane su suve, neke kvrgave, neke se ne granaju dalje. No stablo je i dalje tu, i svi su ga svesni, ali pokušavaju da ga predstave drugačijim. Pomenuti likovi se razlikuju. Na primer, majka je jedna, baba ima nekoliko. One, babe, jesu cirkulišuća memorija, u njima su pohranjena različita sećanja, priče i pričice.

I one progovaraju, ne ćute. Time remete prostor u kojem nije dozvoljeno da takvi likovi imaju glas, one rade prekršaj, a sa njima i Gregor, jer on te priče upija i prenosi dalje. Usudio bih se da kažem da je taj prekršaj feministički intoniran, patrijarhalna hijerarhija je poremećena, fragmentarnost, labavo strukturirana forma, okršci pamćenja (i zaboravljanja) unose nemir u patrijarhalno ustrojstvo u kojem su pozicije moći i rodne uloge jasno postavljene, kako bi perpetuirale tu istu stvarnost, patrijarhalnu. Gregor takvu stvarnost pokušava da ne prihvati kao jednu i jedinstvenu, kao neupitnu i nedodirljivu.

NV: Posebno empatički i zaneseno tvoj glavni lik govori o starima. “Prema starima gaji posebnu ljubav. Takvu ljubav nikada nije osjećao prema mlađima, ili djeci. Dugo mu je trebalo da shvati da najmanje ljubavi osjeća baš prema djeci, i da je to što je ranije osjećao i pokazivao bilo fejk, jer tako nas uče, da se djeca moraju voljeti, kakav si ti to čovjek ako ne voliš djecu. Evo ovakav, kaže. Ionako djecu svi vole, lako će bez moje ljubavi.” Kapitalizam i liberalizam slave mladost i slobodno tržište, kod Gregora je obrnuto, zašto?

BK: Gregoru život, stvarnost, svakodnevica demantuju postojanje obećanja nazvanog: slobodno tržište. Slobodnog tržišta nema, jer ne krećemo svi sa istih pozicija, konteksti nam nisu isti. Zbog toga to tržište nije slobodno, kako se mantra u Gregorovoj, ali i našoj stvarnosti. Heteronormativni imperativ koji se ogleda, pre svega, u insistiranju na zasnivanju/imanju nukleus porodice, deo je uzavrelog procesa repatrijarhalizacije i retradicionalizacije društva u kojem živimo. Insistira se na mladosti, zdravlju, upornosti i požrtvovanosti, i to je, naravno, stvar ideološka. Ona je deo celine, matrice, u kojoj se ne prašta biti drugačijim, u smislu nemogućnosti ili nemanja želje da se ispuni norma. Ako ne pristaneš na zadatu normu, sačekaju te priče o lenjosti, parazitiranju, pozivanje na moral. Pozivanje na osudu i isključivanje onih koji su slabiji.

I tu su, između ostalih, i stari. Stari ljudi koji su radili i gradili, ali koji su pokradeni i prevareni. Ali oni su tu, živi, i nikako da umru. Svojim postojanjem, pamćenjem i govorenjem, oni podsećaju da postoji kontinuitet, da je postojala prošlost koja nije bila monolitna, i koja je bila drugačija od slike te prošlosti kako se ona danas predstavlja. Gregor, kao neko ko ne podržava dominantnu ideološku matricu koja ga hvata za gušu i skraćuje mu dah, koji u tom zacrtanom scenariju ne može da se snađe, ili jednostavno ne želi, kao svoje saveznike vidi baš te stare, koji često žive iz inata, kako bi remetili naum onih koji bi da ih izbrišu. Zato on spominje babe Stoju, Ljubicu, Jelu, Katarinu, svoju majku Violetu koja je skončala kao tranziciona gubitnica, skončala pre svoje starosti. Njihova iskustva su njegov potencijal za borbu.

NV: Kakav je tvoj ekonomski status kao pisca, preptostavljam prekaran? Jesi li igdje angažiran za famoznu “plaću”? Koje su prednosti i mane takve pozicije za tebe kao društveno angažiranog autora?

BK: Prekaran je, naravno. A čini se da će takav i ostati. Kao i većina autora i autorki, generacijski manje ili više bliskih, živim honorarno, od poslova koji često nemaju veze sa književnošću. U toj prekarnoj poziciji ne vidim potencijal za dobro, jer nesigurnost, koja donosi konstantne trzavice i stres, ne može biti dobra. Povremene kratkoročne stipendije, rezidencijalni boravci, okrepljujući su kratkoročno, izmestiš se iz konteksta i dobiješ neometane uslove za književni rad, pa te to zavede. Onda istekne stipendija, odnosno rezidencijalni boravak, i ti se vraćaš u hektičnu dinamiku svakodnevice, u snalaženje. To, naravno, utiče i na sam tekst, mora da utiče, ali ne mislim da se u nesigurnosti piše bolje. Zapravo mi na živce ide stav da pisac/spisateljica piše bolje ako je u neimaštini. Mislim da je taj stav zapravo bezobrazan, i da ga treba razbijati svom snagom. Svi treba da budu plaćeni za svoj rad, a uslovi u kojima rade treba da budu bolji, pa kako svima, tako i piscima. Potencijal za boljitak vidim u udruživanju i zajedničkoj borbi, ali sam svestan da su koraci do toga teški i tromi.

NV: Na koji je način nastajala ova knjiga? U čemu se sastoji tvoj spisateljski progres, naspram do sada objavljenih Trči Lilit, zapinju demoni i Žoharov let? Što je ono što si ovim romanom pokušao nadvladati?

BK: Proleće se na put sprema nastajalo je oko dve godine. Na početku nisam bio siguran šta radim i kud to sve ide. Ali, pisao sam. Najviše sam pisao na rezidencijalnim boravcima, i po povratku, kad se utisci slegnu. Kako volim ljude i život, i prilično dobro pamtim, iz korpusa zapamćenog, proživljenog i domišljenog, trebalo je izabrati ono što, kao književni tekst, može da ide dalje, da komunicira. Nakon više od godinu dana pisanja, povremenog objavljivanja delova teksta, kako u časopisima ili na portalima, tako i na Facebooku, shvatio sam da se tekst polako uvezuje u formu labavo strukturiranog romana. Korak na koji sam se usudio nakon prethodne dve forme je fragmentarnost, pačvork, izmicanje žanrovskoj kategorizaciji. Kako me linearnost u književnom tekstu nikad nije posebno zanimala niti uzbuđivala, želeo sam da se okušam u formi koja je rizična, koja na svakom koraku može: ili dati muziku tekstu, ili biti potpuni promašaj. Da li sam i koliko uspeo u naumu, ne znam. To će reći, pre svega, čitaoci, i, možda, kritika. Želeo sam i da uvežem svoje prethodne knjige, kratke priče i poeziju, sa ovim tekstom. I na kraju, u celom procesu sam se trudio da budem ozbiljan, ali i da mi bude zabavno.

NV: Stvarnosni okvir u kojem se nalazi lik Gregora je vrijeme tranzicije i posttranzicije. Gregor je suvremeni nomad, a njegov život direktno korespondira s autorovim životom na rezidencijama i zgodama koje tamo doživljava. Čini se da i Gregor i autor žive za putovanje i susrete koji remete njihove svakodnevice. Te dionice u romanu figuriraju kao dnevnik putovanja. Zašto ti je bilo važno bilježiti ih?

BK: Tranzicija i posttranzicija su procesi kojima se teško nazire kraj, iako je jasno šta im je epilog. Generacija kojoj pripadaju Gregorovi roditelji puna je tranzicionih gubitnika, žrtava, a Gregorova generacija njihovih, odnosno žrtava vlastitih roditelja. Na taj se način (post)tranzicijska trauma prenosi i ostaje da bubri u krvotoku novih žrtava koje je napala. Uznemirenost koju ta trauma donosi, na neki način povezana je sa željom za micanjem, za gibanjima. Gregor se miče koliko može, i u novim kontekstima u koje dolazi, bilo da je to domaći primorski kontest, urbane ili ruralne sredine, inostranstvo, on pokušava da osluškuje i promatra. I ima potrebu da svoje utiske zapiše. Njegovi se zapisi unekoliko sreću sa zapisima autora ovih redova, ali se i razilaze. To su male niše pamćenja, koje i jedan i drugi pokušavaju da otmu od zaborava. Ti okršci pamćenja važni su jer tvore prostor za prepoznavanje i povezivanje, jednu drugačiju stvarnost.

NV: Dominantni motivi romana Proleće se na put sprema su: antifašizam, nomadizam, tranzicijsko gubitništvo, pretjerana senzibilnost, nostalgija za djetinjstvom i vremenima socijalizma, babe koje motaju duvan, sjećanje/zaborav, šutnja… Što je ono što Gregora tjera naprijed, njegovo pogonsko gorivo?

BK: Život je ono što ga goni napred. Gregor je mogao biti lik koji odustaje, koji se izmiče, i na koncu isključuje. Ali on, kao i većina drugih likova u knjizi, uporno ostaje. Tu je i nastavlja da ide dalje. Neki se s njim identifikuju, neke nervira. Jednostavno, zanimalo me je na koji način je moguće da (književni) lik na kojeg se obrušilo breme konteksta, i koji svoju kuću vuče na ramenima, može uporno da nastavlja, da ide dalje, i dokle, gde (mu) je kraj. Gregor možda ne završava u ovoj knjizi.

NV: Pripovijedač u romanu je rasut, asocijativan, digresivan. Takav je i tekst u cjelini, u njemu nema čvrstih pripovjedačkih uporišta. Što po tebi otkriva taj prividni nedostatak strukture u naraciji?

BK: Ta (prividna) rasutost priča jednu priču. Monolitne celine, linearne, one pričaju neke druge priče. Mislim da se o nečemu što jeste rasuto, razbacano, okrnjeno, skrajnuto pa nađeno, naknadno otkriveno, uznemireno – ne može/mora pisati linearno. Fragmentarnost daje mogućnost da i nedostaci, rupe, mrak – progovore. Jer i tu su priče, jer i to je deo (razasute) celine, iako nam se možda ne čini tako na prvi pogled. Gregor na primorju sluša priče svoje babe, o golomudima na plažama, samoubistvu iz časti, životu posle smrti deteta. Ta baba dok priča, mota duvan. Kad ode u Albaniju, on vidi istu takvu babu, ali među njima nema komunikacije, jer ih razdvaja jezik. Ta nova baba i jeste i nije njegova. Jer, među njihovim kontekstima postoji sličnost, postoje elementi koji ih spajaju, povezuju, i koji nadilaze različite jezike kojima govore.

NV: Vidljiv je utjecaj proze Daše Drndić na ovaj rukopis, na planu narativa (fragmentarnost i asocijativnost), jezičkom i sintaktičkom, te na koncu i na tematskom planu (antifašizam). Što vas sve veže?

BK: Prema književnosti Daše Drndić gajim posebno poštovanje i ljubav. Kao i prema samoj Daši. Naravno da se u ovoj knjizi oseti uticaj njenih knjiga, ali i nekih drugih knjiga drugih autora i autorki. Književni tekstovi, kao i ljudi, komuniciraju jedni s drugima. I to je, između ostalog, čar i čudesnost književnosti. Daša Drndić je jedna od retkih autorki (i autora) koja neprikosnoveno vlada tekstom, njegovom kompleksnošću, muzikom i rafiniranošću. Čitalac ubrzo po početku čitanja shvati da je autorka tu poštena, da nema manipulacije i prevare. I da mu ne podilazi, što bi čitaocu koji bi da raste trebalo da imponuje. Tako je i sa čitaocima koji i sami pišu, među koje spadam. Biću neskroman i reći ću da mi je Dašina književnost pomogla da preuzmem rizik vlastitog pisanja, i priđem mu malo hrabrije nego ranije.

NV: Bio si urednik književnog programa u novosadskom Omladinskom klubu CK13. Tamo si se bavio otvorenijom vrstom javnog i aktivističkog rada, moderiranjem i kreiranjem programa. Kakav je to posao i koliko si autorica i autorica tamo ugostio i prema kojem kriteriju?

BK: U Omladinskom centru CK13 bio sam urednik književnog programa četiri godine. U tom periodu je održano 40 književnih večeri na kojima je gostovalo 60 autora i autorki. Brojevi su se nekako zaokružili. Među autorima i autorkama, svoje knjige su predstavili Dorta Jagić, Neven Ušumović, Lamija Begagić, Stevan Tatalović, Marko Tomaš, Lejla Kalamujić, Marko Pogačar, Bekim Sejranović, i mnogi drugi. Uz klasične književne večeri, promocije i razgovore, vodio sam i radionice kreativnog pisanja. Kao urednik književnog programa, ideja mi je bila da mladi i neafirmisani autori/ke, oni koji tek ulaze u procese pisanja, dobiju prostor za kontinuirani rad, i da zajedno idemo ka objavljivanju i/ili izvođenji njihovih tekstova. Među polaznicima tih radionica su danas autori koji čine jednu novu generaciju, sa objavljenim knjigama: Bojan Todorović, Goran Stamenić, Đorđe Majstorović i oni, iako ne jedini, polako postaju deo savremene jugoslovenske književne scene. Dakle, dve su bitne stvari bile, napraviti prostor za predstavljanje i razgovor o savremenoj jugoslovenskoj književnosti, kroz razgovore i druženja sa autorima i autorkama, i povezati mlade ljude koji počinju da pišu s njima.

NV: Koje regionalne i evroopske/svjetske pisce/spisateljice smatraš bliskima i važnima za vlastiti put?

BK: Pomenuta Daša Drndić, Tea Tulić, Stanislava Nikolić Aras, Semezdin Mehmedinović, Lejla Kalamujić, Jerun Brauers, Danilo Kiš. Ima ih još, ali nabrajanja su nezahvalna. Njihovim knjigama se vraćam.

Razgovarala: Nora Verde
Fotografije: Pera Knežević

(Objavljeno 25. 09. 2017. na portalu MAZ)