Intervju: I književnost je način borbe protiv fašizma

Razgovarao: Ljubeta Labović

„Proleće se na put sprema“ prvi je roman Bojana Krivokapića, ovjenčan prestižnom nagradom „Mirko Kovač“ za najbolji roman mladog autora objavljen na području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Nakon zbirke priča „Trči Lilit, zapinju demoni“, knjige pjesama „Žoharov let“ (nagrada „Mak Dizdar“ za prvu neobjavljenu zbirku pjesama 2013), Krivokapić je objavio roman „Proleće se na put sprema“, koji je za kratko vrijeme postao jedna od zapaženijih proznih knjiga u regionu. Čini se da je roman pisan na rubu raspada jedne zemlje, po tragu dvostrukog autorskog iskustva, onog stečenog na putovanjima i rezidencijalnim boravcima i onog drugog izvučenog iz vlastitog iskustva, uspomena, djetinjstva, mediteranskog nasljeđa i svega drugoga što mu se urezalo u pamćenje u „ušuškanom u crnogorsko-mađarskom seocetu“ u treperenjima vojvođanske ravnice.

Vaš roman “Proleće se na put sprema” već samim naslovom sugeriše atmosferu melanholije, prolaznosti… nesrećnosti i žudnje glavnog junaka  za nekim srećnijim vremenom, “prolećem” na rubu raspada jedne zemlje, mladosti i odrastanja. Koji su vas to događaji i tragovi posebno dotakli da ste ih injektovali u fragmente i suštinu romana?

– Moja je namjera bila da pišem o konstantnom izmicanju tla pod nogama, o tome kako različite društveno-političko-ekonomske okolnosti utiču na život pojedinca koji ne pristaje na nametnute norme i na nametnutu poziciju, klasnu, dakako. Ili, jednostavnije rečeno: kako se iščupati iz nametnutog siromaštva? Zanimalo me je i šta se događa s porodicom kad se promijene ideologije, šta se događa s transgeneracijskim traumama, gdje je tu ljubav, da li je taj potres zaista gubitak tla pod nogama. U ovom romanu ima dosta likova, raznih, različitih. Svi se oni, zapravo, na neki svoj način, možda najbolji, a možda jedini mogući – bore za bolji život. Mislim da su ta pitanja i teme svud oko nas, da nas prate u stopu i da im ne možemo umaći, niti trebamo.

Za roman je rečeno da je priča o odrastanju, što je vrlo moderno u aktualnom regionalnom književnom vokabularu. Što je zapravo u vašim značenjima ova metafora “proleća” iz naslova?

– Ne mogu vam na to odgovoriti. Ta metafora ima onoliko značenja – koliko ima čitanja ovog romana. Nije na meni da dajem tumačenja. Moje je bilo da napišem ovaj roman najbolje što znam. Čitanja, značenja i tumačenja – to je sad na čitaocima.

Pa, ipak, čini se da je glavni simbolički  događaj  u romanu Pad i to na  samom početku, pad glavnog junaka s ljuljaške, s neba, pravo u blato, kao neko otkrovenje ili spoznaja. Šta u romanu simbolizira taj Pad?

– Jedna od mojih fascinacija u životu su ti nagli preokreti, tik do neba pa u blato, iznenadne sreće i iznenadne nesreće. Možda bi se to moglo nazvati nepreglednim mogućnostima u životu, ili da nikad nema kraja iznenađenjima. Ili da nikad ne možeš da se opustiš, jer zlo ne spava. Ili da i kad tresneš u to blato, ti kasnije ipak ustaneš. Kako ustati, kako se podići i nastaviti, nasmijan, u inat dušmanima – to me zanima. Možda sve ovo zvuči kao niz fraza i klišea, ali kako do konačnih odgovora nisam stigao, ja i dalje tragam.

Kako se kreće glavni lik romana Gregor, pomjeraju se kroz romanesknu cjelinu i boje i vrijeme i karakteri likova i krajolici i reminiscencije.  Da li je teško biti vlastiti zapisničar, hroničar vlastitog života kakav je to zanos u pitanju?

– Hajde da ovako odgovorim na vaše pitanje: Ako znaš zašto pišeš, znaćeš i kako. To pitanje „zašto“ je možda najvažnije u književnom poslu. Ono nagoni na razmišljanje, na bistrinu. Ono konstantno uznemirava, demistifikuje, razotkriva. Spušta na zemlju pitanja i ideje, tu oko nas. A to je u kontri s dominantnom kulturom u kojoj živimo, s patrijarhalnim poretkom, ideologijom koja svojim pipcima pokušava da nas zadavi. Mit o produktivnosti, na primjer, sve se mjeri kroz to koliko si uspio da privrediš. Što manje privređuješ – ti si manji čovjek, kaže ovaj kapitalizam, naš najveći neprijatelj. Eto, samo bi se o tome moglo pisati, pet života da imaš. I ne bi se sve ispisalo.

Kritičari su zapazili da je roman pisan po geografiji vaših rezidencijalnih boravaka. (Rijeka, Tirana, Pazin, Gotland…). Očigledno da je ova vrsta književne saradnje dobro projektovana kad je u pitanju vaš rad. Kakve su to interakcije i šta je potrebno da bi vas sredina indukovala za pisanje?

– Književne rezidencije su izmještanje iz svakodnevne dinamike, obremenjene trzavicama najčešće finansijske prirode. One su mogućnost da se, prije svega, odmoriš. Ne piše se kad si umoran. Imao sam priliku da boravim u nekoliko gradova i nekoliko zemalja, po mjesec dana. Svaki od tih boravaka je dragocjen. Na nekom sam pisao više, na nekom manje. Ali to nije bitno. I tu bi onaj imperativ produktivnosti da se ušunja, ali ja mu ne dam – sikter. Ali, nisu ovdje u pitanju samo književne rezidencije. Često sam u Zadru, Rijeci, Sarajevu, Beogradu…ceste raskomadanog bratstva i jedinstva, ali i dalje prisutne. Volim što za dosta gradova mogu reći da sam u njima – svoj na svome. Različiti gradovi i različiti ljudi upisali su se u moje tekstove.

Kad smo već kod toga, bili ste gost u rezidencijalnom boravku OKF na Cetinju u Crnoj Gori. Kakvi su vam utisci, da li su CG boravci bili inspirativni. To se još sve u nekim tačkama spaja i prožima i sa nekim vašim genertskim i drugim kontekstima, zar ne?

– Da, u martu sam boravio na Cetinju. Za to vrijeme sam uspio otići i do Podgorice, Kotora i Dubrovnika. Crna Gora je do sad bila prisutna u mom porodičnom kodu i kao turističko iskustvo, ali ovaj rezidencijalni boravak mi je otvorio i jednu novu dimenziju. Kako mi je jedna od životnih fascinacija priča, pričanje, odnosno kako se priča stvara, kako se prenosi, šta se s njom događa u tom procesu prenošenja – crnogorski ambijent mi je bio idealan za bavljenje tom fascinacijom, jer u Crnoj Gori je sve, čini mi se, u tome, u stalnom pričanju priča. A kako nisam neki zatvoren čovjek, već u stalnom kontaktu s ljudima (dakle, pričama), taj mi je boravak godio. Sad krajem mjeseca dolazim u Podgoricu, na Književni festival Odakle zovem. Radujem se što zajedno nastavljamo jednu dobru priču.

U jednom ste intervjuu rekli da je jugoslovenski socijalizam neodvojiv od antifašističke borbe u Drugom svetskom ratu. Na koji način to danas osjećate i kako doživljavate suprotnosti (desnica, fašizam) u našoj regiji Balkana?

– Antifašizam naš nasušni, mogao bih reći samo to. Desnica je opasna, ona je kancerogena, nacionalizam je tihi ubica. Antifašizam je jedna od najplemenitijih ideja čovječanstva. A naši preci su se borili za tu ideju. Dakle, imamo zašto biti ponosni. Ako su mogli oni, možemo i mi. I književnost vidim kao jedan od načina borbe protiv fašizma. Književnost nudi mogućnost za prostor slobode, za neke bolje svjetove. Trudim se da u književnosti koju pišem propitujem pozicije moći, društvene hijerarhije, razne identitete. Ne prihvatam ih zdravo za gotovo. Tu je kopča između književnosti i života. Čime god se bavili, ako primijetimo i najmanji element fašizma, moramo ga stući, ubiti u korijenu. Tu nema kompromisa.

Objavili ste tri knjige u tri žanra; zbirka poezije, priča i roman. Volim jezik i uživam u pisanju, a pisanje je istraživanje, kako samog jezika, tako i konteksta i okolnosti koji utiču na njega. Kako nastaju ti konteksti i okolnosti za pisanje, ima li kod vas u tome nekih posebnih koncepata.

– Mislim da sam već odgovorio na to. Volim život, volim ljude i volim pisanje. Bio bih najsretniji da ne moram ništa drugo da radim, baš ništa, da mogu samo da pišem, kad i koliko hoću. Protivim se onom kretenskom stavu da se bolje piše iz muke, iz bijede, i da je to onda bolja književnost. O zagovornicima tog stava mogu reći samo to, da su u pitanju budale i manipulatori. Niko ne zaslužuje da živi i radi u bijedi, moramo to stalno ponavljati jedni drugima i zajedno se (iz)boriti za dostojanstveniji život.

U jednoj slobodnijoj kritičkoj formulaciji označeni ste kao “samotno i kontemplativno biće, flaner i posmatrač sveta kojem i pripada i ne pripada…”. Ta vrsta nepripadanja je sjajan prolaz za pisanje, da li to osjećate vise u nekom tipu nomadizma u putzovanjima, samoći, ili osami u metežu gradova?

– Ma kakvo samotno i kontemplativno biće…Ne znam ko je to rekao. Ja sam društven, vazda s ljudima, protkan pričama. Biram da sam s ljudima, da smo zajedno, to je moj đir. Iz toga i pišem.

Što vam znači “ušuškano crnogorsko-mađarsko seoce” u središtu Bačke u atmosferi “kratkog pregleda raspadanja” u romanu. Da li je ta crna zemlja, neprekidni ravni vidik neki vaš arhetip te  koliko je to odredilo vaš početni horizont pisanja?

– Proveo sam djetinjstvo u jednom „ušuškanom crnogorsko-mađarskom seocetu“ u Vojvodini, dakle u ravnici. To je dio mog iskustva. Kako sam više mediteranski tip, taj ambijent (ravničarski) mi je često proizvodio neku tihu nervozu, ne melanholiju, već želju za izmiještanjem. Kasnije sam to osjećanje iskoristio u pisanju. Zanimalo me je kako literarno da se poigram tom crnom zemljom, nekad plodnom, a nekad gnjilom. U romanu ima likova koji se na toj zemlji nisu snašli. Takođe, dosta likova je skončalo baš u toj zemlji, a da to možda nisu željeli. Zanimalo me je i kako se u jednom takvom, tzv. ušuškanom ambijentu, doživio, proživio i preživio ideološki preokret, i šta će ostati u sjećanju, a šta će, i na koji način, biti izbrisano. U mom romanu babe Crnogorke pripovijedaju i pripovijedaju, a glavni lik to sluša, zapisuje, priča dalje i time nastavlja to pamćenje, upisavši se u njega.

(Objavljeno u dnevnom listu Pobjeda, 24. 6. 2019)