Dinko Kreho: O knjizi kratke proze „Trči Lilit, zapinju demoni“ i zbirci gemischt-poezije „Žoharov let“
Bojan Krivokapić, tridesetogodišnjak rodom iz Bačke Topole a nastanjen, čini se, od Vardara do Triglava, na putu je da postane istinska književna zvijezda u „regiji“. U protekle dvije-tri godine Krivokapić kao da je u stalnom pokretu – od jedne do druge književne rezidencije, od ovoga do onoga gostovanja. Pritom, bilo da se nalazi u Istri, Sarajevu, Novom Sadu ili Prištini, on emfatički promišlja stanje u polju književnosti i kulture, kao i u širem društvenom okviru; to se promišljanje očituje kako kroz njegovo pisanje, tako i kroz njegov aktivizam na društvenim mrežama. Sam Krivokapić sebe naziva „aktivistom u kulturi“, programski orijentiranim na prevladavanje klaustrofobičnih okvira nacionalne kulture i traganje za drugačijim konceptualizacijama postjugoslavenskih prostora. Pozicije s kojih nastupa anarhističke su, antifašističke, feminističke i općenito neskriveno lijeve.
„Nastojim da u kulturi delujem na način koji nije toliko zvaničan, mejnstrim, a nisam na državnom budžetu, pa onda nisam zaposleni kulturni radnik, već sam negde s onu stranu“, reći će Krivokapić u jednom intervjuu iz 2013. Evo kako on vidi glavne struje naših nacionalnih kultura: „To polje je podeljenost, podržavanje nacionalnih identiteta, verskih, traženje korena, kostiju, prebrojavanje krvnih zrnaca. To sve preko zvanične kulture ide lako i uspešno“. Ovim trendovima Krivokapić se želi suprotstaviti ujedno na razini „forme“ – usvajanjem nomadskog načina života, djelovanja i objavljivanja – kao i na razini sadržaja. Regionalnu, a onda i europsku mrežu stipendija, dotacija i potpora književnosti on nastoji iskoristiti tako da se trajno oslobodi vezanosti uz jedno tlo, jedno podneblje i, što je još važnije, jedan državni aparat i institucionalni sklop. Kad je posrijedi uže književni plan, Krivokapić pisanju pristupa, kako sam kaže, kao svjesno političkom činu. Na spontanu institucionalnu reprodukciju nacionalizma odgovorit će programskim oblikovanjem antiinstitucionalnih pozicija svim raspoloživim literarnim sredstvima.
Dvije Krivokapićeve knjige koje se nalaze pred nama u svakom su smislu dobra ilustracija njegova autorskog projekta. Pjesnička zbirka „Žoharov let“ 2013. je u Stocu ovječana nagradom Mak Dizdar, te konzekventno objavljena u tamošnjoj nakladi, a većim je dijelom nastala, kako doznajemo iz popratne bilješke, za vrijeme autorova rezidencijalnog boravka u Sarajevu u okviru programa Mreže Traduki i PEN centra Bosne i Hercegovine. Prozna knjiga „Trči Lilit, zapinju demoni“ prvotno je pak objavljena u nakladi Narodne biblioteke Jovan Popović iz Kikinde, također kao rukopis nagrađen na tamošnjem natječaju. Ovdje će biti riječi o dvojezičnom izdanju te knjige, objavljenom u nakladi Gradske knjižnice Pazin, u sklopu Krivokapićeva boravka u Pazinskoj Kući za pisce kao laureata nagrade Edo Budiša, koje obuhvaća prijevod na talijanski Vanese Begić. Već i ovako šturo izlistani bibliografski podaci o dvjema knjigama govore o razmjerama i funkcioniranju Krivokapićeva „prekograničnog“ aktivizma. Njihovo čitanje otkriva nam kako se autorov građanski život uporno, gotovo grozničavo preoblikuje i razvija u književni program.
Iskustva kretanja, neukorijenjenosti i izglobljenosti, kao i praksa nomadizma, na manifestan način dolaze do izražaja u Krivokapićevom autorskom pismu. I „Žoharov let“ i „Trči Lilit, zapinju demoni“ knjige su sekvencijalne, gotovo dnevničke strukture (Lilit sadrži i datirane dionice); obje uvode mnoštvo kronotopa, koji se u velikim skokovima i rezovima rotiraju u vizuri pjesničkog, odnosno pripovjedačkog subjekta; u objema se taj subjekt mjestimice snažno poistovjećuje sa samim autorom, a mjestimice s distinktno formiranim likovima. Osnovne cjeline u Krivokapićevoj poeziji i prozi bilo bi najpreciznije nazvati zapisima, prije negoli samostojnim pjesmama ili pričama (Lilit je podnaslovom određena kao omnibus, što je kvalifikacija koja je svakako bolje opisuje negoli ona zbirke priča). Borbu protiv rigidnih razgraničenja u kulturi Krivokapić strateški prenosi i na područje autorskog idioma: jezičnim puristima ne bi bilo lako ustvrditi piše li on bosanskim, crnogorskim, hrvatskim, srpskim, srpskohrvatskim ili nekim šestim, vlastitim jezikom. U Lilit se smjenjuju kako ekavica i ijekavica, tako i leksik svojstven različitim standardima, ali se i standardni i standardniji jezični registri smjenjuju s onim markiranijim, koji asociraju na pojedine žargonske i dijalektalne cjeline. U „Žoharevom letu“ nalazimo čak i nekoliko stranica na slovenskom. Nije riječ naprosto o tome da se različiti fokalizatori u knjizi služe različitim jezicima ili jezičnim varijetetima. Krivokapić uopće ne pristaje na tako jednostavnu i linearnu podjelu jezičnih i govorničkih uloga, nego želi prevladati upravo pripadajuću logiku „uredno“ raspodijeljenih identiteta i unaprijed zacrtanih identitetskih pozicija. Njegov pristup jeziku nesumnjivo postavlja trajan prevoditeljski izazov. Koliko smo mogli ustanoviti, prevoditeljica Vanesa Begić u talijanskoj verziji nije pokušala dočarati jezične varijacije originala – premda bi se slična pluralnost u teoriji i mogla postići zahvaljujući dijalektalnoj raznolikosti talijanskog jezika. Postoji dosta opravdanih argumenata u prilog njezinoj odluci, a najvažniji bi bio taj da se u talijanskom slučaju doista se radi o dijalektima, a ne o različitim jezičnim standardima (iza kojih stoje, kako kaže već otrcana izreka, vojska i mornarica). Politička situacija u talijanskim i u postjugoslavenskim okvirima dovoljno je različita da simuliranje Krivokapićeve „višejezičnosti“ ne bi imalo ni približno slične književne efekte ili kulturne i političke konotacije. Na razini leksika, Begić je jedan njegov markiran dio zadržala u originalu, tumačeći ga u fusnotama i pišući ga u tekstu kurzivom – recimo, turcizam avlija (u opisima starih sarajevskih četvrti). Zanimljivo je i da je ona mnoge reference iz jugoslavenske povijesti i popularne kulture, kao što su glazbeni citati, također protumačila u fusnotama, što sugerira da je prijevod u prvom redu namijenjen čitatelju sa strane (a ne primjerice domaćem čitateljstvu kojem je talijanski maternji jezik).
Snažnu tematsko-motivsku potku koja povezuje obje knjige čini i autorova preokupacija smrću i gubitkom – preciznije, ako možemo tako reći, smrću i gubitkom stavljenima u kontekst. Umjesto pesimistične ili rezignirane perspektive na ništavnost i nepredvidivost ljudskih života, on se aktivistički pita: što je to što nas ubija? Za Krivokapića je pitanje apsurda ljudskog života neraskidivo vezano uz pitanje sustava u kojem živimo, i sistemskih praksi eksploatacije i tlačenja kojima kao društvena bića bivamo izloženi. On je zaokupljen kako pitanjima društvenih odnosa, tako i onima političkog poretka i sustava vrijednosti. Dvije knjige dijele i niz konkretnih motiva i slika, što čini produktivnim njihovo supostavljeno čitanje – takav je i sam motiv Lilit u bijegu, koji Krivokapić u svom pisanju opetovano istražuje i varira u različitim kontekstima. Kontrast između izrazite fragmentarnosti pisma s jedne, te načina na koji se fragmenti upisuju u šire tematsko-motivske formacije unutar autorovog djela, podsjeća na Krivokapićevog vojvođanskog zemljaka i klasika mađarskog jezičnog izraza Otta Tolnaija. Također, osim u pristupu formalno-tematskoj organizaciji književne građe i sklonosti klizanju između književnih rodova i formi, sličnosti između mladog književnog nomada i klasika ogledaju se i u porivu za književnim istraživanjem daljina, za inventurom okolnog svijeta, u nadahnutom otkrivanju začudnog i neočekivanog u etapama književnog putovanja (bilo da je riječ o odlasku na drugi kraj svijeta ili do susjedne ulice). Dakako, hoće li Krivokapić u svom daljnjem radu i književnom razvoju ostati temeljit, dosljedan i promišljen poput Tolnaija, tek trebamo vidjeti.
„Žoharov let“ podnaslovom je određen kao Gemišt-poezija. Ovu odrednicu svakako možemo shvatiti u smilu da Krivokapić miješa „vino“ i „vodu“, rafinirano i trivijalno. Doista: književnost, film, popularna kultura, osobno iskustvo, empirija svakodnevnice, dokument, za Krivokapića čine dio jednog te istog kontinuuma, jednog te istog teksta koji istražuje. Ova je polja u njegovoj autorskoj vizuri nemoguće strogo razgraničiti, baš kao što je u jednom spravljenom gemištu nemoguće odijeliti vino od mineralne vode. Određenje „gemišta“ dalo bi se prenijeti i na njegovu prozu. Međutim, ako ćemo do kraja biti iskreni, moramo reći da su ove dvije knjige i u kvalitativnom smislu pomalo „gemištne“. I u Krivokapićevim pjesmama i u njegovim pričama i proznim zapisima, sjajna zapažanja i dojmljive slike nalaze se izmiješane s pasažima koji figuriraju samo kao filler – popunjavaju stranice bez posebnog literarnog efekta ili interesa. Ipak, uspjeliji dijelovi daju nam za pravo da budemo optimisti: radi se o vrlo talentiranom autoru koji je, sudeći po njegovim dosadašnjim ostvarenjima, također i vrlo radišan. Uz sustavan i kontinuiran rad on bi se kroz nekoliko godina mogao razviti u jedno od vodećih imena cjelokupne književne produkcije na našem jeziku ili jezicima, kako ih god imenovali.
U prilog dojmu da se Krivokapić kontinuirano razvija, kao autor i kao aktivist, govori i izvjesna promjena u samopercepciji koju možemo detektirati u njegovim medijskim istupima. Prije nekoliko godina on je o sebi govorio kao o nekome tko se naprosto ne miri s apatijom, i čiji uspjeh proizlazi iz aktivnog traganja za prilikama za samoafirmaciju, razvoj i rast. Te prilike – za putovanja, stipendije, rezidencijalne boravke – bile bi dostupne svakome tko je dovoljno snalažljiv i poduzetan da ih, umjesto da sjedi i jadikuje, iskoristi: Krivokapić bi tako zapravo bio samo vrlo aktivan poduzetnik u kulturi. Međutim, u posljednje vrijeme ovaj autor naglašava upravo povlaštenost vlastitog položaja, uključujući i privilegije koje su mu, prije svega, omogućile da dospije ondje gdje je sad. Naime, preduvjet da se bilo tko upusti u nomadsko navigiranje književnim i kulturnim poljem uglavnom je srednjeklasna pozadina, s pripadajućim društvenim kapitalom i uz postojanje „plana B“ – koji će mu/joj omogućiti preživljavanje u vakuumu između stipendija i boravaka, te nošenje s često nedostatnim financijama i nepredvđenim okolnostima. Dakako, svijest o privilegiranosti vlastite pozicije ne implicira nastojanje da se od te pozicije odustane, nego upravo svijest o vlastitoj odgovornosti da je se na optimalan način iskoristi. Čini mi se da je Bojan Krivokapić na dobrom putu da iz svojih prednosti i privilegija izvuče maksimum ostvariv unutar postojećeg sustava.
(Tekst je emitiran 26. 03. 2016. na Trećem programu Hrvatskoga radija, u emisiji „Bibliovizor“)