Vladimir Arsenić: Mogućnost slobode

Bojan Krivokapić je veoma talentovan mladi autor koji ima potencijal daljeg razvoja i uz uporan i naporan rad mogao bi da stigne do zavidnog nivoa u svom pisanju. Takođe, knjiga koja se nalazi pred čitaocem – tačnije rečeno, koja bi trebalo da se nađe pred čitaocima (poznajući knjižarsku mrežu i zakone pseudotržišta koji vladaju u Srbiji, to će biti veoma teško), ima sve preporuke jednog ozbiljnog žirija jer iza nagrade stoje imena koja u današnjoj srbijanskoj književnosti imaju priličnu težinu.

U Srbiji ne postoji previše prostora za mlade pisce. Tu su edicija Prva knjiga Matice srpske za autore do trideset godina i slična edicija koju je pokrenuo Studentski kulturni centar iz Kragujevca, s tim da je starosna granica trideset i pet godina, a tu je i nagrada Đura Đukanov koja se dodeljuje u Kikindi za knjigu priča autora ili autorke mlađe od trideset godina. Mislim da je to sve i svi bismo se složili da je to premalo. S druge strane nije da ima previše autora koji pišu i da svako ko se odluči na težak i mukotrpan spisateljski posao odmah ima spremnu knjigu. Ipak danas mladi autori/autorke nemaju previše prilika za afirmaciju jer etablirani književni časopisi, uz časne izuzetke, identitetski i finansijski lutaju; uz relativno urednički nekontrolisan internetski književni saobraćaj, prva knjiga ima veliku težinu i svakoj od njih treba posvetiti pažnju.

Osma knjiga edicije „Nagrada Đura Đukanov“ pripada mladom regionalnom autoru Bojanu Krivokapiću i nosi naziv Trči Lilit, zapinju demoni. Rođen u Bačkoj Topoli, obrazovan u Novom Sadu, kao pisac ovaj dvadeset osmogodišnjak formirao se u Sarajevu i suvereno piše na svim idiomima bhsc jezika, te ga je teško definisati kao srbijanskog, a svojom poetikom on sam ovakvo određenje odbija. Ova instanca ne-pripadanja, odnosno ne-svođenja na jedan od nacionalnih okvira ima veze i sa njegovim aktivističkim pristupom književnosti, sa onim lepim i plemenitim uverenjem da književnost može nešto da promeni.

Tri su osnovne teme koje se provlače kroz četrnaest pripovedaka zbirke: ne-pripadanje, zatvor i smrt. Već samim izborom jezičkog idioma kojim je svaka od pripovedaka napisana Krivokapić jasno stavlja do znanja čitaocu svoju odluku da ne pristaje na igru svođenja i fiksiranja u jedno mesto, jedno vreme i jedan narod, ali se i kroz njegove narative i likove koji unutar priča stvaraju dramu odbijanja identitetskih obrazaca ona dodatno potvrđuje. Zatvorska tematika u pojedinim pripovetkama ima utemeljenje u narativom stvorenom svetu, ali nosi i metaforičku snagu borbe protiv nametnutog identiteta, s tim da povremeno postoji jedan fini dramaturški obrt koji će postaviti pitanje o prirodi zatvora, odnosno postaviće pitanje o životu kao zatvoru, jer se često dešava da oni koji su zatvoreni imaju više slobode nego oni koji se nalaze na slobodi. Zatvorenici su makar slobodnim izborom stigli u svoje zatočeništvo. Smrt koja je tematizovana u samom naslovu zbirke, ali i gotovo u svakoj pripoveci, često čak kao samoubistvo, postavlja se kao jedan od vidova borbe protiv autoriteta, odnosno kao logičan ishod njene neuspešnosti.

Krivokapić svoje priče najmanje zasniva na klasičnom zapletu. On se neuporedivo više oslanja na uspešno građenje atmosfere, na ono fino jezičko tkanje kojim se dočarava sukob između spoljašnjeg i unutrašnjeg, između situacije u kojoj su se likovi našli i one ka kojoj su stremili. Ovakav način pripovedanja nosi i svoje slabosti. Naime, često se događa da stvorena slika nema dovoljno uverljivosti, da se pripovetka pretvori u manje ili više uspeo lirski zapis koji čitaocu ne nagoveštava gde se nalazi priča. Primer za ovo je tekst „Zimska idila“. Ipak, u svojim najboljim pričama poput „Za kim zuje grobne muhe“ koja otvara knjigu ili „Notes sapuna pun“ koja je, po mom mišljenju, najuspelija priča u zbirci, ovakav način korišćenja postvarenih metafora i slikovitog pripovedanja odista daje jasan kontrast između izrečenog i onog što je izostavljeno stvarajući upečatljivu egzistencijalnu dramu kroz koju likovi prolaze.

Ono što je nesporno je da se radi o veoma talentovanom mladom autoru koji ima potencijal daljeg razvoja i uz uporan i naporan rad mogao bi da stigne do zavidnog nivoa u svom pisanju. Takođe, knjiga koja se nalazi pred čitaocem – tačnije rečeno, koja bi trebalo da se nađe pred čitaocima (poznajući knjižarsku mrežu i zakone pseudotržišta koji vladaju u Srbiji, to će biti veoma teško), ima sve preporuke jednog ozbiljnog žirija jer iza nagrade stoje imena koja u današnjoj srbijanskoj književnosti imaju priličnu težinu. Ipak, šta mladi autor/autorka može da očekuje danas u hiperinflaciji trećerazrednih naslova, loših prevoda i kiča, u trenutku kada ne postoji jedna organizovana briga za budućnost ovdašnje književnosti, kada je sve zbrdozdolisano i nemušto, kada nema jasne kulturne politike i plana kojim bi se nešto što zaista vredi na bilo koji način podržalo. Šta očekivati kada sve zavisi od pripadnosti određenom klanu i/ili političkoj opciji, kada je rad na najmanjoj mogućoj ceni, a spletkarenje i pravljenje bezrazložne buke uzimaju devedeset i devet procenata medijskog i svakog drugog prostora. Čemu da se nada neko ko bi sada, po normalnim pravilima igre, trebalo da nađe ozbiljnijeg izdavača i odgovornog i pažljivog urednika kada takvih trenutno u Srbiji gotovo i da nema?

Čini mi se da su ovo prava pitanja i da bi konačno oko njih trebalo da se napravi konsenzus ljudi koji se ovim poslom bave, a koji nisu okaljali ruke u nacionalističkom trešu, te da se na neka od njih potraži smislen odgovor. Bio bi to jasan pokazatelj koliko nagrada „Đura Đukanov“ i ostale njoj slične znače. Naposletku, to bi uverilo darovite pisce/spisateljice poput Bojana Krivokapića da za ono čime su odlučili da se bave i čemu mnogo toga žrtvuju ima nade u ovoj zemlji.

(Objavljeno 02. 02. 2013. na portalu E-novine)