PREPORUKA: Huan Gabrijel Vaskes, Džef Dajer i Bojan Krivokapić – tri knjiška predloga za vikend

Istrajavamo u potrazi za svetlim tačkama u ovom sve neprozirnijem nepregledu od novih knjiških izdanja; skrećemo vam pažnju da poverenje ukažete delima trojice generacijski udaljenih autora sa tri međusobno baš daleke strane svete, a koji (naravno, svaki na svoj način) preispituju probleme identiteta i nedorečenosti koje iz njih proizlaze.

Kolumbijski pisac, Huan Gabrijel Vaskes (1973) u sasvim zasluženo nagrađivanom romanu Zvuk stvari koje padaju (prevela Ivana Nikolić, objavila Booka) tka priču o fasciniranosti mladog univerzitetskog profesora gotovo pa potpunim neznancem, s kojim su ga spojile sudbina i ljubav prema bilijaru, i njegovom samozatajnošću. Antonio Jamara, junak ove povesti, tako će u prelomnom životnom trenutku, a što nagoveštaj skorog roditeljstva svakako jeste, prevaliti dalek put i od uporne zagledanosti u vlastiti pupak stići do raspetljavanja bezmalo trideset godina stare misterije koja oslikava niz važnih aspekata burne kolumbijske istorije druge polovine dvadesetog veka. Vaskes je (na uzorku ovog romana, naravno) zadivljujuće vešt, sofisticiran i artikulisan pripovedač, koji delikatno, gotovo nežno gradira ritam i napetost ovog višestruko zanimljivog dela. U jednom trenutku pripovedač će moguće ime za svoju buduću kćerkicu opisati kao spoj ranjivosti i čvrstine, a upravo to se može izreći za Vaskesov pripovedni stil bogat finesama, koje čine da se vizir kroz koji posmatramo ovu priču stalno širi i skuplja, nudeći time nove implikacije po pitanju sveukupnog značenja. Uz sve pohvale za krajnji učinak, potencirana, a ishitrena i mahom geografski uslovljena poređenja Vaskesa sa maestrom Robertom Bolanjom ipak su preterna, iako stoji čvrst utisak da Vaskes već sada može mnogo toga i čije vreme tek dolazi. Zvuk stvari koje padaju ne ukazuje da će autor uskoro odustati od svog već sada tako moćno izbrušenog i visoko ispoliranog dara.

Nešto stariji i vidno iskusniji Džef Dajer (1958) u romanu Džef u Veneciji, smrt u Benaresu (preveo Aleksandar Milajić, objavila Booka) akcenat stavlja na neizostavnoj privlačnosti ličnih lutanja i geografskih tropa – priča prati cinizmu potpuno prepuštenog novinara Džefa i bezimenog novinara koji se priključuje hodočasnicima u pohodu na svetu reku Gang u Indiji. Dajer se i u ovom svom delu slobodarski uzneto poigrava nemalim mogućnostima nedorečenih identiteta, te u jednom trenutku kao realna mogućnost se javlja iščitavanje ove priče kao dvokrakog prikaza kretanja i nužnih kontemplacija jedne te iste osobe, jednog te istog nesnađenog i pritajeno ali osetno nemirnog Džefa. Dajerova proza u isti mah biva i dinamična i melanholična, i pitka i zaumna, dok lako uočljiva duhovitost nimalo nije u koliziji sa inteligentnošću postavke i ambicijama ovog vrsnog prozaista. Kada se razmakne magma egzotične geografije, kada prođe prvi nalet identitetskih dubioza koje more dva glavna junaka, kao tematsko-motivska srž ovog odličnog romana-pitalice ostaje čežnja za možda i nikada dostižnim oslobođenjem od žudnje – kako će, posmatrajući tamošnjeg lokalca, primetiti „indijski“ Džef: „Ali da bi se ideja o oslobađaju od žudnje primila, da bi se čovek otisnuo na taj put, pokušao da se iščisti, onda se i to mora ispoljiti kao neki vid žudnje, želje, poriva.“

Bojan Krivokapić (1985) u svom poetskom i fragmentarnom kraćem romanu Proleće se na put sprema (objavila kuća Red Box) jasno i u više nimalo dvosmislenih navrata u jasnu vezu dovodi subjektivnu identitetsku nelagodu sa neprijateljskim i rigidnim društvenim okvirom. Krivokapićev glavni junak, Gregor, na oku ugodnim francuskim adresama bavi se naoko ne toliko smislenim poslom sakljupača imigrantskih priča i iskustava ovdašnjih pečalbara, a inače dobrano potrošeni pojam kulture sećanja u Krivokapićevoj prozi pun značaj ipak dobija u introspektivnom , duboko ličnom fonu priče u kojem sada već podrasli, ali ne i potpuno zreli Gregor nastoji da razmrsi klupko porodičnih legendi, tajni i komplotova. Upravo u toj dimenziji ovog svog romana Krivokapić ostavlja najsugestivniji utisak, što uz dosta odrešito inkorporiranog humora (na primer, detalj sa hitom Dragane Mirković i dečjim odeljenjem onkologije odraz je vrhunske promišljene i inteligentne duhovitosti). Na to se nadovezuju i Krivokapićeva odvažnost koja se ogleda u dekonstrukciji konvencionalnijeg narativa, a da pritom priča ne gubi na fokusu i snazi, kao i intrigantan udenut queer melanž na osnovnoj priči. Na drugom tasu se nalazi nepotrebno istrčavanje na teren Tomasa Bernharda, jednog od kod nas možda i najupitnije/najproblematičnije shvaćenog pisca. Proleće… je svakako moglo i bez tih hinjenih mrzačkih izliva, ali, na sreću, Bojan Krivokapić čitaocu nudi dovoljno drugih uverljivih aduta, što ovo štivo neupitno lansira ka vrhu gornjeg doma aktuelne ponude srpskih romanopisaca.

Piše: Zoran Janković

(Objavljeno 29. 09. 2017. u City magazine)