Bojan Krivokapić

KRITIKA: Enes Kurtović – Povijest nebitnih ljudi – O romanu „Proleće se na put sprema“ Bojana Krivokapića

Kada otvarate korice romana „Proleće se na put sprema“ Bojana Krivokapića imate osjećaj da otvarate poklopac kartonske kutije u kojoj su pohranjene nečije porodične fotografije.

Čitanje romana, čin je razgledanja ovih fotografija. Među njima je i poneki dokument, štampan pisaćom mašinom na već požutjelom papiru i par razglednica sa obale poslanih na adrese koje više ne postoje. Pred nama se ređaju sudbine uže i daljnje rodbine, priče o ljudima koji za sobom nisu ostavili istorijske podvige, građevine ili djela po kojima će ih se sjećati potomci ili njihovi savremenici. Njihovo postojanje zadržao je fiksir na fotografskom papiru (do prvog požara) i varljivo sjećanje ljudi koji su živjeli s njima.

Roman nema koherentnu pripovjedačku strukturu, čitajući ga, vrtimo kaleidoskop u kojem međusobno prepletene ljudske sudbine same grade cjelovitu porodičnu istoriju. Autor, kroz lik pripovjedača kaže: „Ova povijest posve je obična povijest, to je povijest nebitnih ljudi, prosječnih, nenametljivih, ljudi koji kao da nikada nisu ni postojali.“

Pa ipak, iz sudbina ovih ljudi možemo iščitati turbulentni „region“ u zadnjih stotinu godina posmatran iz perspektive margine. Važne ličnosti i datumi iz udžbenika istorije u ovom su romanu u dubokoj pozadini, dok je u prvom planu svakodnevna borba za neki bolji život, koji se nastoji stvoriti na ovom društveno-politički trusnom prostoru, uvijek između neka dva rata, uvijek u pokretu, noseći na grbači težak kamen naslijeđa, tradicije, patrijarhata. Upravo kroz sudbine ženskih likova Krivokapić najbolje oslikava okoštalost patrijarhata na Balkanu.

Malo je u ovom romanu priča sa sretnim krajem i sama sreća je tako rijetka, kao da te momente pripovjedač namjerno preskače, da ih ne urekne ili da time podcrta njihov značaj u životu, kako likova romana, tako i samih čitalaca. I sama stalna blizina smrti, kako kroz priču pripovjedača o vlastitoj borbi protiv raka, tako i kroz opise smrti članova porodice, čini svijest o prolaznosti života svakodnevnom. Gledano iz te perspektive, velika istorija svijeta koja se kotrlja oko likova ili tamo negdje, daleko od njih, njima samima i nije bitna. Njihovi životi su suviše mali za velike događaje.

Jezik kojim je roman pisan reflektuje šarenilo samog porodičnog stabla. Nema jednog jezika, jednog standarda, već se jezik mijenja zavisno od likova o kojima se pripovijeda i mjesta na kojima se radnja odvija, ali to čitaoci sa ovih područja čitaju bez problema, sa punim razumijevanjem. Ne znam kako će se prevodioci nositi sa ovim pristupom jeziku i to je nešto što će vjerovatno ostati „izgubljeno u prevodu“, a što ukazuje na bogatstvo koje imamo u našem jeziku, a koje politika uporno nastoji osiromašiti svođenjem na uske okvire čistih nacionalnih jezika.

Svjesnim izborom da radi ono što je blisko zdravom razumu, a ne tržištu ili trenutnom političkom mainstreamu, Krivokapić nastavlja borbu svojih predaka/likova iz romana, brišući u toj borbi granicu između fikcije i realnosti. Jer život je borba i borba je život.

Piše: Enes Kurtović

(Objavljeno na portalu Zamisli.ba, 13. 11. 2017)

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *