Bojan Krivokapić

INTERVJU: Ne smijemo se navikavati na nametnuto siromaštvo

Pisac se ne miri s onim što je u životu dano i zadano, već to konstantno propituje, rekao je na početku našeg razgovora mladi pisac Bojan Krivokapić.
– Neću biti kratak u odgovorima, neka bude kratko i jasno – rekao mi je Krivokapić dok smo se dogovarali za intervju povodom predstavljanja svog novog romana u kojem se bavi pitanjima poraća, antifašizma i problematizira kapitalizam. “Proleće se na put sprema” Krivokapić je predstavio u multimedijalnom centru Mama u Zagrebu, na tribini Srđana Sandića.
– Zanimalo me je što sve utječe na stalno izmicanje tla pod nogama, kako odsustvo osjećaja sigurnosti utječe na likove i njihove priče, koliko su različiti identiteti okrnjeni i mogu li uopće biti cjeloviti. Gregor, glavni lik, vuče to breme pitanja i sjećanja te povremeno zastane kako bi raspakirao neka od njih. Raspliće čvorove. Tu su priče o porodici, siromaštvu, bolesti, ljubavi. S Gregorom i mi putujemo kroz priče, ali i kroz vrijeme, mičemo se – opisao je Krivokapić radnju svog romana, na koju su, kaže, utjecala i njegova uvjerenja.
– Moja uvjerenja i namjere se odnose na pitanja kako smanjiti, a u konačnici i onemogućiti tlačenje i eksploataciju ljudi. Zvuči općenito, ali nije. To su pitanja kako omogućiti svima da imaju krov nad glavom, da se liječe, školuju, putuju te da nisu u dužničkom ropstvu do kraja života. Želim da na svim razinama bude manje nesigurnosti, da bude više dostojanstva, sreće. Ne smijemo se navikavati na nametnuto siromaštvo. Sve to, dakako, utječe i na tekstove koje pišem. Mislim da je pisanje lišeno političkog promišljanja bježanje od života, to nije književnost – otkrio nam je pisac poznat po unošenju pop-kulture u svoja djela.
– Elementi pop-kulture su utkani u tekst. Oni su ravnopravni sa svim drugim elementima. Pop-kultura mi je bila važna za atmosferu u tekstu. Tome ne pristupam vrijednosno, ne procjenjujem. Pop-kultura, odnosno elementi iz korpusa domaće glazbe i kinematografije dio su vremena u kojem živimo mi, ali i likovi u knjizi. To nam je, na neki način, zajednička poveznica po kojoj se prepoznajemo – objasnio je pisac koji u svojim tekstovima puno kritizira kapitalistički sustav.
– Pokušavam se ne pomiriti s nametnutim nepoštenim odnosima, nametnutim siromaštvom i nadirućom otimačinom svega i svačega. Ne pristajem na ideologiju isključivanja i brisanja onih koji mogu manje ili ne žele ući u utrku u kojoj se sve svodi samo na to: na utrku. Pokušavam se ne naviknuti na svijet, odnosno život, predstavljen kroz kapitalističku matricu, jer on nije jedini. Dovoljno je resursa oko nas, dovoljno je ljudi da sve ovo može biti mnogo bolje i s više smisla – smatra pisac, čiji likovi iz romana imaju homoseksualnu vezu.
– U romanu pišem i o ljubavi. Jer, kako bi lik postojao, a da nema ljubavi oko njega. Uveo sam elemente queer ljubavi u tekst, queer odnosa u konačnici, i to, na planu ljubavi, nije ništa neobično niti ekskluzivno. Naravno, patrijarhalno društvo u kojem živimo demantira ovo o čemu govorim. Ne samo queer, već sve što odstupa i ne pristaje na heteronormativnu logiku uvijek bude prokazano, obilježeno i osuđeno. Patrijarhat tako brani samog sebe od svega što bi ga moglo propitati i ugroziti. Kada sam pisao ovaj roman niti jednog trena se nisam dvoumio u kakvoj će ljubavi biti Gregor. Znao sam da to može i treba biti queer. I on zbog toga nije ni bolji ni lošiji. Jednostavno, u procesu pisanja nisam htio da budem kao neki ljudi oko nas, u zbilji, koji su sebi dali za pravo da drugome onemogućavaju ljubav. Ljudi koji su protiv ljubavi, zapravo su protiv života. A što se tiče pitanja jesam li unio sebe, ne znam kako bih mogao pisati o bilo čemu a da ne unesem sebe u to – ustvrdio je Krivokapić. Dodao je kako nema smisla prevoditi sa srpskog na hrvatski i obrnuto.
– Razumijemo se pa su samim tim ta prevođenja besmislena i čisto gubljenje vremena – smatra pisac, koji ima pozitivan stav o bivšoj Jugoslaviji.
– Bila je bolja i poštenija od ovih državica koje su nastale njenim raspadom i koje su, tako slabašne i gladnjikave, sad gurnute u kapitalističku utrku. Važna je samo utrka, premda nemamo snage ni potrčati. Bivša Jugoslavija je nastala u antifašističkoj borbi u pobjedi ideja da svi treba da imamo pravo na dostojanstven život. Revizionizam koji bubri oko nas pokušava to da izbriše. Ali ipak, naša sjećanja ostaju. Ostaju i razna svjedočanstva. Nije tako lako baš sve izbrisati – poručio je Krivokapić. Na pitanje od čega živi, objašnjava:
– Ne živim od književnosti, naravno. Pokušavam organizirati život tako da pola radnog vremena radim to što moram, za novac, a u drugoj polovini želim se baviti književnošću. Ne želim pisati u slobodno vrijeme. Volim da mi je ono slobodno od svih planova i obaveza. Ne bih imao ništa protiv da živim od književnosti, zapravo bi bilo idealno da pisci budu plaćeni za svoj rad. Pisanje nije stvar hobija ili slobodnog vremena, to je ozbiljan, kontinuirani rad i ne vidim razlog da onaj tko to radi, za to i ne bude plaćen. Dok se to ne ostvari radim razne druge stvari koje često nemaju nikakve veze s književnošću, radim honorarno. Dakle, prekarni sam radnik – poručio je pisac te dodao da bi, kad bi imao više novaca, pisao više, češće i bolje.
– Govorio sam već o tome da se momentalno trebamo uništiti taj glupi i bezobrazni stav da se umjetnička djela bolje stvaraju u siromaštvu – zaključio je Krivokapić.

Razgovor vodio: Denis Gaščić

(Objavljeno u tjedniku Express, broj 383, 3. 11. 2017)