Bojan Krivokapić

Davor Šišović: Sjetna balkanska tuga

(Bojan Krivokapić: „Trči Lilit, zapinju demoni“, zbirka priča, Gradska knjižnica Pazin, 2014.)

Ova je knjiga svojevrsni kuriozitet: njen je original, odnosno njezino prvo izdanje, prije dvije godine u maloj nakladi objavila Narodna biblioteka Jovan Popović iz Kikinde. To je prvo izdanje stiglo na natječaj za istarsku književnu nagradu Edo Budiša, koja se dodjeljuje autorima zbirki kratkih priča do 35 godina iz regije, i pobijedilo. Nema smisla da nagrađena knjiga ne bude dostupna široj publici, pa ju je zato ponovno objavila pazinska Gradska knjižnica, u ediciji Kuća za pisce – Hiža od besid, i to u dvojezičnom izdanju: uz izvorni tekst, između korica ove knjige je i talijanski prijevod za koji je zaslužna Vanesa Begić. Tako su Krivokapićeve priče dobile drugu priliku, a čitatelji bi bili na velikom dobitku kada bi tu priliku i iskoristili.

Umjetničko sazrijevanje

Krivokapićeve su priče naime nagovještaj nove epohe u kulturi čitanja na ovim prostorima. Gotovo da nema uzora ni predšasnika stilu, tematici, ugođaju, ritmu i strukturi ovih priča. Sve bi se prije moglo reći za ove priče nego da su zaokružene, iako se ponekad čini da bi njihov početak mogao biti bilo gdje na fabularnoj kružnici, a završetak isto tako, ali ne nakon punog kruga već samo nakon jednog odsječka, ili nakon višestruke ophodnje.

Ovaj si je mladi novosadski pisac kao moralnu zadaću postavio multikulturalno umjetničko sazrijevanje, a ovom zbirkom, svojom prvom knjigom, on to sazrijevanje dokazuje mnogo punije od autora monumentalno ambicioznih romana.
Šećući se kroz prostore Balkana na kojima se govore uzajamno razumljivi jezici, nekad gotovo istovjetni a danas opterećeni stigmom i predrasudom stranih jezika i kultura, Krivokapić likovima iz tih prostora u govor i um usađuje njihov jezik, jer zašto bi se lomili na sličnom ali ipak tuđem. Ne ulazeći u um likova pripovjedač njihovim jezikom ulazi i u njihov prostor, opisujući ga također na njihovom jeziku, tako da odgovor na pitanje kojim je jezikom pisana ova knjiga nije jednoznačan. Različiti balkanski jezici miješaju se ili se smjenjuju čak i unutar istih priča, opet ovisno o likovima koji ih nose, no ponekad se čini da je to jezično-etničko-kulturološko određenje sasvim irelevantno jer se, iz pročitanog, čini sasvim primjereno baš o toj temi koja se trenutačno razliva iz trenutačno otvorene stranice pripovijedati baš na tom jeziku ili idiomu.

Već iz činjenice da se u ovim pričama susreću slični a različiti jezici jasno je da se u njima susreću i njihovi nositelji, stjecajem jednih okolnosti rođeni u jednom identitetu, a zatim obiteljskim vezama isprepleteni s drugim identitetom.
Nacionalne opreke međutim ovdje nisu imanentne nikakvoj interakciji među likovima. Interakcija se događa između karaktera, međusobno različitijih nego što može biti ijedna nacionalna ili jezična razlika. Ovakvi ili onakvi ljudi odgovorni su za svoja djela zato što su takvi ljudi, a ne zato što govore određeni jezik. Osjeća li se i događa da se odgovornost, to je prava tema ovih priča. Do nje, međutim, nije lako doći, jer na prvi pogled ove priče govore o turobnim i teškim temama, poput bolesti, smrti, ostavljenosti, osamljenosti, izgubljenosti, više govore o nemanju nego o raspolaganju, likovi su češće zakinuti nego opterećeni, i neka sjetna balkanska tuga, s povremenim eksplozijama očaja, izbija jednako na svim geografskim širinama do kojih putnu kartu možete kupiti služeći se svojim jezikom.

Neka vrsta nehaja

No, povremene crtice, poput nevažnih digresija u priče ubačeni detalji, zagledanjem u bližu prošlost nalaze neke zajedničke obrasce ponašanja, kako pojedinačnih, tako i kolektivnih, masovnih. Njihova je zajednička crta neka vrsta nehaja, neprimjećivanje, zanemarivanje, namjerno neznanje. Slutilo se, jer takva su bila vremena, da se izvan vlastitoga dvorišta, ili s druge strane brda, ili preko rijeke, ili tu „na par kilometara od nas“, događa neko zlo, ali to nije naše zlo, ne tiče nas se, ne pitamo za njega, valjda da ne bi i k nama došlo. A kad dođe, možda i na neki drugi način, samo naoko blaži jer svako je zlo u suštini jednako, tada nas ne gleda i ne primjećuje nitko izvan svoga dvorišta, kao što se ni mi tada nismo trudili pogledati, čuti, znati. I tako ispada da je za mnoge nesreće i tuge na neki način kriva ova svima nam imanentna tipična balkanska zatvorenost, autizam, poklopljenost vlastitim ušima. A tako ne treba postojati, poručuje nam ova knjiga.

(Objavljeno 12. 07. 2015. u Glasu Istre)

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *