Bojan Krivokapić

Anita Pajević i Ivan Šunjić: Uz pjesnički gemischt „Žoharov let“

Diplomirani komparatist, skoro pa magistar rodnih studija, ali prije svega svestrani kulturni i općedruštveni aktivist – to su nezanemarivi kvalifikatori koje moramo imati na umu prije nego Bojanu Krivokapiću pristupimo kao književniku.
Iako je svoj stvaralački glas posljednih godina povremeno puštao u vidu pjesničkih i proznih objavljivanja u regionalnim časopisima, Krivokapić se književno profilirao objavom proznog prvijenca „Trči Lilit, zapinju demoni“ 2013. godine, ujedno ovjenčanu kikindskom nagradom Đuka Đukanov za autore mlađe od trideset godina.

Pjesnička zbirka „Žoharov let“, makrotekstualno atributirana kao gemischt-poezija, može se iščitavati kao svojevrsni lirski nastavak spomenutog prvijenca te je za pretpostaviti da su u nju integrirani dijelovi koji strukturalno ili zbog određenih izvantekstualnih determinanti nisu ušli u svoju proznu prethodnicu. Apokrifna Lilit i ovdje poput plutajućeg motiva izranja iz ključnih tekstualnih pukotina prerastajući u snažan arhetipski označitelj pobune i heretičnosti.
ja imam privilegiju/da budem u domu onih/koje biram/bez domovine i bez ognjišta, već na početku zbirke skandira Krivokapićev lirski junak jasno markirajući njezin idejni sloj nepripadanja koji se transparentno označava i kroz jezični idiom samog pjesnika. Miješanje standardnojezičnih varijanti hrvatskog, srpskog, bosanskog, crnogorskog, kao i slovenskog jezika, nekada posve uobičajenu, a danas u najmanju ruku začudnu gestu, nužno je iščitati ne kao estetički nego prvenstveno politički autorski čin. Razbijajući granice jezika, u simboličkom smislu glavnog kapitala ideologije bilo kojeg nacionalnog predznaka, Krivokapić preuzima svojevrsni ne-identitet, strategijski i (o)pozicijski u odnosnu na one esencijalistički shvaćene identitetske konstrukte uzgojene u ovdašnjim etnonacionalnim plastenicima. Kao što se njegova (anti)junakinja Lilit mitski prognala iz raja i autor spomenutim činom pravi demonstrativni rez samoprognavši se u egzil, ali ne onaj prostorni nego unutarnji. U tom smislu Krivokapića nije moguće svrstati u jedan od okvira nekih od suvremenih nacionalnih književnih produkcija, dapače, jedino ga je moguće percipirati kao pisca na granici ili, riječima Zvonka Kovača, autora čiji je sam interkulturalni tekst-kontekst njegova književnost sama. Prostor njegove književnosti tako postaje svojevrsna jugosfera ili zajednički habitus svih naših nacionalnih, odnosno postjugoslavenskih književnosti. Ključ autorovog aktivističkog pristupa pisanju leži u njegovoj osviještenosti da književnost kao diskurzivna praksa može sudjelovati u simboličkom konstruiranju političke stvarnosti, univerzalistički je neutralno prešućivati ili je pak angažirano permanentno podrivati. Krivokapić se opredjeljuje za potonje te staje uz bok srednjeg i mlađeg naraštaja regionalne pjesničke scene koji, posudimo li naslov poznate antologije urednice Radmile Lazić, nema vremena da gleda u zvijezde iako su lijepe, razbijajući tako mit o lirici kao najmanje političnom književnom rodu.

Kao i u prethodnoj, tako i u ovoj knjizi, toposi otuđenosti – grad, bolnica, zatvor i tržni centar – aktivirat će se kao metaforički izrazito potencijalne žarišne točke uz tipično krivokapićevsku atmosferu smrti: od posve osobnog susreta sa smrću bliske osobe do one simboličke smrti koja, baudrillardovski rečeno, poprima oblik najbanalnije realnosti i nastaje pretvaranjem čovjeka u funkciju, bilo da je riječ o političkoj (etno-nacionalnoj) ili pak ekonomskoj (neoliberalnoj kapitalističkoj) realnosti.

U stvaralačkom opusu mladoga Krivokapića provodni motiv apokrifne Lilit istovjetno potencira mjesta susreta (međuprostore kulturalne prepoznatljivosti) njegova ranijeg proznog narativa. Barthesovski rečeno, tekst je proces demonstriranja; on govori (p)o nekim pravilima (ili protiv nekih pravila). Što čini i Krivokapić. Čin pisanja pretvara u svjesni demonstrativni (rubno, performativni) čin. Pjesničkom zbirkom Žoharov let ostvaren je intertekstualni kafkijanski dijalog i semantička aktivacija iskoristivog označitelja ‘žohar’. Strukturalno, složena je od 34 konceptualne pjesme kojima se simulira usložnjenost značenja. Uvod(ničarskom) pjesmom Žoharov let i njezinim gotovo pa zvučnim udaranjem tvrdog, opnastoga tijela o sobne zidove, čitatelj je (hotimično) suočen s fobijskim kukcolikim objektom, tj. s opasnošću koja dolazi iz prostora izvan identiteta: ja imam privilegiju/da tražim žohare/i da im se čudim/dok u žurbi osvajaju/ svet ili pak sukobiti se s imaginarnom prošlošću dalekih predaka: ah, kako je to boemski/u nekom drugom gradu/disati kao nekad/u prošlosti/imaginarnoj, naravno. Autorova repetitivna uporaba entomoloških objekata (topljivih mravi, krevetnih bubamara, suhih žohara, kuhinjske plijesni) te njihovih karakteristika (osjetljivosti na svjetlost, noćne aktivnosti, agresivne reprodukcije, nametništva, onečišćenja, kulturalne simbolike) referira se na binarno otpadništvo od postojećih transmisivnih/društvenih/autoritarnih struktura. Krivokapićeva heretična (prognana/razmještena) Lilit plodna je rušiteljica „puzećeg fašizma“ i kojekakvih simboličkih poredaka: kad najednom/na tom putu užarenom za kolonom ide, gle/lilit!/crvena i crna/hoda prema meni, asimetrična, iracionalna, nenadziruća, praroditeljska ženska moć: ona priđe/kad ispred mene otvori se, gle/more!/narandžasta voda/poče da se gasi/nesta sunca/nesta puta prašnjavoga/nesta jare/samo mir/i mrtvo more/to lilit rađa demone. Subverzivni potencijal ostvaren je preispitivanjem nametnutih identiteta, kao i autorskim narativnim upisom potisnutih identitarija.

Glasom jednog od narativnih identiteta svoje zbirke (mahom polifonijske) autor dokumentira uskraćenje Erosa: opet sam je sanjao/njene tanke prste/i tanak vrat/i one kosti/između vrata i/dekoltea/na koje se palim/pališ se na kosti?/jasenovac, aušvic, srebrenica/dok ceo svet čezne za/sisama/želja za napajanjem, priziva djetinjstvo: ja nisam umro/mali/beli/zec/jeste/začudo, od iste bolesti/možda nije trebalo da ga dodirnem/iako rak nije prelazan/. Središnji dio zbirke čine pjesme posve osobnog tonaliteta: prazan sanduk kao mamin/rijeka mi je odnijela pola obitelji.

Autorovi distinktivni sudovi potenciraju se umetnutim, ironičnim komentarima: nas troje/tri puta i bog pomaže/ ,/govoriš kao moja baba. Uvođenjem novih autorskih glasova, performiranošću diskursa i identitarnom kartografijom: špijunka je bezbedan prostor/
pogled na svet/ Krivokapić anticipira posve nov misleći subjekt: moj svjetonazor više /nije tako politički korektan/moj svjetonazor postaje problematičan/moj svjetonazor se graniči sa opasnim/moj svjetonazor nadilazi imaginarni/instrumentarij/kojem su nas učili/da bismo bili uspješni/i umorni.
Sučeljavajući različite diskurzivne matrice, Bojan Krivokapić konstruira polifono tekstno tkanje brišući granice između Jednih, Drugih, Trećih i svih Ostalih demaskirajući ih kao labave, imaginarne i nadasve formalne međuljudske ograde. Kao takva ova poezija nema intenciju da bude formativna nego se može, a i mora percipirati kao otvoren te – prvenstveno s osobnog (autorskog/čitateljskog), a potom i kolektvnog (generacijskog/društvenog) očišta – izrazito emancipatorski poetski narativ. Jer, politike identiteta,/fragilnost subjekta,/ performativnost roda -/smenjuju se misli/što liče na teme/i na pitanja//tome nas nisu učili.

(Objavljeno kao pogovor u knjizi „Žoharov let“, Stolac, 2014)

Ostavi komentar

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *